Uvjetovana mreža Jasmina Bavoljak Iva Patarčec ostavlja trag. Primarno linijom, a ponekad i praznom plohom. Uvijek je tu u pitanju misao o prostoru i vremenu, početku i kraju, redu i neredu, stanju stvari koje se tvori isposničkom vještinom. “Ivini tragovi su depersonalizirane bilješke profesionalnog bilježnika sa svom ozbiljnošću odabranog poziva. Vrlo je stvaran taj usporen hipnotički bilježnički rad.“¹ Spočetka to je bilo grebanje po metalu, aluminijskoj ploči koja je lijepa, možda i skupa ali svakako tvrda. Nije bilo moguće pogriješiti i nije se smjelo pogriješiti. U konačnici nastao je promišljen sklad, nipošto ne automatski. Onda je tu bilo staklo. Razbijeno o pod “nastaje svojevrstan crtež širenja silnica lomova unutar staklene plohe. Crtež koji diktira sam sastav materijala. Kategorija slučaja ovdje je prisutna ali nije konačan cilj.“² A sada je tu papir, skroman materijal, oguljen do kraja, bez pretenzija. Ako je crtanje po ploči bilo oduzimanje onda su tragovi olovkom na papiru svakako dodavanje. Kaže Iva: “U ovom slučaju polazište je prirodnim putem nastala mreža – sile pucanja tvrdog materijala (staklo, kamen, led) iscrtavaju svaki put drugi uzorak. Svaki se lom odvija prema unutrašnjim pravilima koje oko doživljava kao uravnoteženu, skladnu sliku. Slučajnu i nepogrešivu. Precrtavanje putova širenja sile to će i pokazati – linije su čiste i lagane, zadržavaju sigurnost matematički izrecivog obrasca prema kojem su nastale. Nije isto s proizvoljnim linijama iscrtanim na papiru. Na djelu su drukčija pravila, brzo ćemo osjetiti odsustvo matematike. Osobna mreža razvija se polako, izrasta iz slika utisnutih u pamćenje i iz uvježbanih linija, no potom biva promišljana i vođena. Taj proces neizbježno treba svoje trajanje. Vidljivi su i tragovi brisanja na papiru – slojevi stranputica koje bi mogle pripadati nekim drugim crtežima.“ Prepisivanje linija sa stakla suho je i nekako prazno (matematički precizno?!), dok su crteži oslobođeni od ponavljanja i kopiranja živi i imaju svoj unutarnji logički ritam, ritam odvijanja stvari, puls stvari. Mogu se nastavljati jedni na druge, preslagivati u veće uzorke. Jednom rječju, mogu činiti kompoziciju koja se beskonačno širi i tako stvara alternativni model postanka i razvoja, novu stvarnost izvan kategorije poznatog. Svako djelo izgleda kaotično, a u stvari je pravilno i vrlo čisto, kao kad pogledamo u nebo i učini nam se da su zvijezde tamo rasute bez ikakvog reda. Između nereda i reda u Svemiru, Patarčecova nastoji pronaći vezu i sklad. Svaki prostor ima svoju energiju pa tako i list papira te umjetnica u tom formatu rješava svoje probleme, i u njegovom je enrgetskom polju. Budući da se energija ne seli pravocrtno već putuje spiralno Ivina ju ruka mora nadvladati, ona ju mora svojim umom i u konačnici olovkom usmjeriti, odmotati i izravnati kako bi u kompleksnosti i preciznosti tom ispisanom uvjetovanom mrežom mogla odraziti arhetipsku sliku i tako svoje duhovno stanje beskonačno rukopisnog bilježenja vremena iscrtati na umjetničkoj karti. Mreža, 70 x 100 cm, olovka na papiru, 2018.Mreža, 70 x 100 cm, olovka na papiru, 2018.Mreža, 70 x 100 cm, olovka na papiru, 2018.Lom, 34 x 42 cm, lamistal staklo, 2003./2018.Mreža, 70 x 100 cm, olovka na papiru, 2018. Izložba Mreža, Galerija Matice hrvatske, 2018.Izložba Mreža, Galerija Matice hrvatske, 2018.Izložba Mreža, Galerija Matice hrvatske, 2018.Izložba Mreža, Galerija Matice hrvatske, 2018.Izložba Mreža, Galerija Matice hrvatske, 2018.Izložba Mreža, Galerija Matice hrvatske, 2018. ŠVENK Tekst uz izložbu Iva Patarčec – Mreža, Galerija Matice hrvatske, Zagreb, 2018. ¹ Viculin Marina u Hial, površine neograničene ogromnosti, MGC Gradec, Zagreb, 1998. ² Popovčak Borivoj u Iva Patarčec/Đorđe Jandrić, HULU Split, Salon Galić, 2004.