Iva Patarčec Mreža

Uvjetovana mreža

Jasmina Bavoljak

Iva Patarčec ostavlja trag. Primarno linijom, a ponekad i praznom plohom. Uvijek je tu u pitanju misao o prostoru i vremenu, početku i kraju, redu i neredu, stanju stvari koje se tvori isposničkom vještinom. “Ivini tragovi su depersonalizirane bilješke profesionalnog bilježnika sa svom ozbiljnošću odabranog poziva. Vrlo je stvaran taj usporen hipnotički bilježnički rad.“¹

Spočetka to je bilo grebanje po metalu, aluminijskoj ploči koja je lijepa, možda i skupa ali svakako tvrda. Nije bilo moguće pogriješiti i nije se smjelo pogriješiti. U konačnici nastao je promišljen sklad, nipošto ne automatski.

Onda je tu bilo staklo. Razbijeno o pod “nastaje svojevrstan crtež širenja silnica lomova unutar staklene plohe. Crtež koji diktira sam sastav materijala. Kategorija slučaja ovdje je prisutna ali nije konačan cilj.“²

A sada je tu papir, skroman materijal, oguljen do kraja, bez pretenzija. Ako je crtanje po ploči bilo oduzimanje onda su tragovi olovkom na papiru svakako dodavanje.

Kaže Iva: “U ovom slučaju polazište je prirodnim putem nastala mreža – sile pucanja tvrdog materijala (staklo, kamen, led) iscrtavaju svaki put drugi uzorak. Svaki se lom odvija prema unutrašnjim pravilima koje oko doživljava kao uravnoteženu, skladnu sliku. Slučajnu i nepogrešivu. Precrtavanje putova širenja sile to će i pokazati – linije su čiste i lagane, zadržavaju sigurnost matematički izrecivog obrasca prema kojem su nastale. Nije isto s proizvoljnim linijama iscrtanim na papiru. Na djelu su drukčija pravila, brzo ćemo osjetiti odsustvo matematike. Osobna mreža razvija se polako, izrasta iz slika utisnutih u pamćenje i iz uvježbanih linija, no potom biva promišljana i vođena. Taj proces neizbježno treba svoje trajanje. Vidljivi su i tragovi brisanja na papiru – slojevi stranputica koje bi mogle pripadati nekim drugim crtežima.“

Prepisivanje linija sa stakla suho je i nekako prazno (matematički precizno?!), dok su crteži oslobođeni od ponavljanja i kopiranja živi i imaju svoj unutarnji logički ritam, ritam odvijanja stvari, puls stvari. Mogu se nastavljati jedni na druge, preslagivati u veće uzorke. Jednom rječju, mogu činiti kompoziciju koja se beskonačno širi i tako stvara alternativni model postanka i razvoja, novu stvarnost izvan kategorije poznatog. Svako djelo izgleda kaotično, a u stvari je pravilno i vrlo čisto, kao kad pogledamo u nebo i učini nam se da su zvijezde tamo rasute bez ikakvog reda. Između nereda i reda u Svemiru, Patarčecova nastoji pronaći vezu i sklad.

Svaki prostor ima svoju energiju pa tako i list papira te umjetnica u tom formatu rješava svoje probleme, i u njegovom je enrgetskom polju. Budući da se energija ne seli pravocrtno već putuje spiralno Ivina ju ruka mora nadvladati, ona ju mora svojim umom i u konačnici olovkom usmjeriti, odmotati i izravnati kako bi u kompleksnosti i preciznosti tom ispisanom uvjetovanom mrežom mogla odraziti arhetipsku sliku i tako svoje duhovno stanje beskonačno rukopisnog bilježenja vremena iscrtati na umjetničkoj karti.