Iva Patarčec Led

ZIMSKI SOLSTICIJ

Marina Viculin

Iva ne pravi predmete ona otvara prostore. U prostorima se nastanjuje želja ili misao. (Da li uopće postoje sasvim prazni prostori? Je li pokret uvjet oprostorenja i možemo li percipirati prostore bez ikakvog sadržaja? Je li pogled dovoljan?)

Supstancija pogleda je prostor. Kao svjetlost, pogled se mora kretati da bi ga bilo. Iva otvara neprikosnoveni prostor za pogled. Sjetila sam se želja zbog Bunara želja. Iva ih je pravila ’97. Nisu sličili bunarima, ali je u njima bilo lebdećih paketića želja. Ispisane na paus papir želje su vidljive, ali ne i čitljive. Potopljene su u mliječnoj svjetlosti unutar njega…

Ledovi ili Watermarks (što je dobar, ali neprevodiv opis ovih snimaka) su staklaste prepreke. One zatvarajući otvaraju put pogledu ili ometajući oslobađaju prodornost misli koja nešto želi. One su prepreka koja bezobličnom daje oblik, čini ga perceptivnim i pojmljivim. Prolaskom kroz ledenu plohu misao osjeti sama sebe kao i prostor koji se za nju otvorio.

Ivin Watermark je ono gotovo ništa što na svemu ostavlja trag. Sasvim male i sasvim beznačajne, ove ledene strukture kao da prosijavaju svjetlom zimskog solsticija. Otvaraju neograničeno prostranstvo za onoga tko se u njih zagleda. Otkrivaju sunce što će se već sutra početi uzdizati.

Usporedba sa solsticijem je slučajna i precizna kao što samo nehotične (spontane?) metafore mogu biti. Rođena je iz okolnosti otvorenja koja se eto događa baš na taj dan. Ali vrlo precizno upućuje na uspinjući vektor misli koja nešto želi. Želi novi početak, novi ciklus, tko zna što sve ona želi?

To je o snimljenom, a sama fotografija je uspravljena u prostoru ipak postala artefakt. Začudni ekran koji guta i mijenja sve što ga okružuje. Osvijetljene ili isprintane (tri su rađene tehnikom osvjetljavanja a tri otiskom na foliji) Ivine fotografije i same ostavljaju vodene tragove na svemu što im se približi.