Iva Patarčec Multipli

“…Radi se samo o lomu svjetla i još možda o nekoliko sitnica…”¹

Klaudio Štefančić

Svjetlo je u kontekstu poslijeratnih avangardi 20. stoljeća bilo zanimljiv problem kojem su se s podjednakom predanošću posvećivali umjetnici s različitih područja vizualnog izražavanja. U tradiciji hrvatske umjetnosti pitanje svjetla kao gotovo ključnog elementa umjetničkog djela doživjelo je svojevrsno razrješenje podjednako u radovima luminokinetičara, kao i u radovima slikara. Svjetlo je uz pokret esencijalni dio objekata Aleksandra Srneca, kao što je i važan dio meandara Julija Knifera. Nedavno izašla monografija o potonjem umjetniku to najbolje potvrđuje. Međutim, srodnosti između takve tradicije i radova Ive Patarčec nastalih u proteklih desetak godina ne leže naravno samo u posvećenosti fizikalnim zakonitostima loma svjetlosti. Konkretno, na tragu postinformelnog slikarstva 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, Iva Patarčec u svojim prvim slikarskim počecima reducira boju i gestu do razine na kojoj slikanje postaje čin prekrivanja, premazivanja platna po točno određenim pravilima koja se poput nekog rituala ritmično ponavljaju upozoravajući nas na tek nekoliko elemenata: impersonalnu gestu i dvodimenzionalnu, akromatsku površinu slikarske podloge.

Postoji opasnost u linearnoj, evolucionističkoj interpretaciji umjetničkog rada, no takva se interpretacija pomalo nameće pred radovima Ive Patarčec i ovaj joj tekst – svjestan opasnosti – iz više razloga neće odoljeti. Jedan od njih je svakako izložba u zagrebačkoj Galeriji Gradec održana 1998. kada je s izloženim slikama-objektima i instalacijama u prostoru, Iva Patarčec proširila polje svoga rada. Najprije je tradicionalno nanošenje boje zamijenjeno ugrebavanjem linija na površinu metalnih ploča, pri čemu se industrijski obrađena metalna ploča pokazala kao potencijalni nosilac ne samo vanjske, galerijske svjetlosti, nego i kao generator vlastite, do umjetničke intervencije, neotkrivene svjetlosti. Drugi bitan element izloženih radova, bio je naglasak na vremenskoj komponenti umjetničkog djelovanja. Po površinama velikih metalnih ploča – najčešće u pravocrtnim rasterima – teku tanke urezane linije, ili se pak tisuće malih metalnih strugotina lemljenjem stišće u gustu reljefnu strukturu, što je impresivan i nedvoojben (estetski) dokaz o uloženom radu.

Iva Patarčec je nažalost relativno nepoznata u domaćoj sredini. Nakon slikarske diplome na torinskoj Akademiji lijepih umjetnosti 1991., u Hrvatskoj se pojavljivala sporadično i najčešće na velikim skupnim izložbama. Radovi prikazani 1998. u Galeriji Gradec stoga su određeni sublimat njezinih talijanskih godina, i nastup koji nije moguće preskočiti. Nakon petogodišnje stanke u samostalnom izlaganju Iva Patarčec se ponovno predstavlja javnosti s nizom radova u kojima isključivo koristi staklo.

Dvije su vrste njezinog rada sa staklom. Prva računa s malim formatima stakla, tzv. „Multiplima“ i njima pridodanim vlastitim izvorima svjetlosti. Ta mala mliječno bijela stakla ona razbija tako da se na površini, točnije u dubini posebne vrste stakla pojavljuju napuknuća a da pri tome staklena ploča ostaje cijela i pogodna za montažu na zid. Nakon kratkog čina razbijanja – koji se događa u djeliću sekunde – svako staklo, jedinstveno u svojoj ispucalosti, dobiva svoj izvor svjetla koji se sastoji od tri LED – diode koje se po volji mogu pomicati duž ruba staklene ploče. Svaki pomak daje drugu sliku, odnosno pokazuje drugačije svojstvo i kretanje svjetlosti duž pukotina. Drugi način korištenja stakla određen je prostornom instalacijom koja se sastoji od dva slobodno stojeća dvometarska mliječno bijela stakla na čije su površine projicirani dijapozitivi s motivom površine leda. U mraku galerije ta dva stakla čine svojevrsni koridor a na njihovim se stranicama u punoj svjetlosti i grafičkoj preciznosti koče kristalične strukture leda.

Redukcija je, između ostaloga, odbacivanje suvišnoga. Ako je tokom druge polovice 90-tih u radu mlade slikarice suvišna bila boja, klasična štafelajna slika i kontinuirana produkcija, što je suvišno u najnovijim radovima Ive Patarčec? Prije svega još jedan element iz nasljeđa slikarske tradicije: rukopis, trag ruke što u nekom kraćem ili dužem vremenskom isječku ispunjava neku površinu. Drugim riječima, jedini element koji je – sada već kao prepoznatljiva referenca – preostao nakon nove redukcijske procedure, ostala je svjetlost. S druge strane, novim je radovima pridružen moment slučajnosti koji u procesu razbijanja stakla zadobiva svoj vidljivi oblik. Više etimološki nego fizikalno, slučajnost je trenutak u kojem naša volja prestaje djelovati. Metaforički, to može biti prostor u kojem se događa lom i doslovno, u smislu izloženog, to je svojstvo određene vrste stakla da po fizikalnim zakonitostima upija, proizvodi i distribuira svjetlo.

U proteklih se pedeset godina umjetnički, a prije svega slikarski eksperiment s granicama pojavnosti svijeta unutar i van slikarskog polja, metodom redukcije, često svodio na elemente čija je priroda često bila bliža prirodnoj znanosti nego umjetnosti. Svjetlost i slučajnost, odnosno trenutak nekontroliranog loma stakla i proces smrzavanja vode, najvažniji su elementi u recentnom radu Ive Patarčec. Ti elementi naglašeno su fizikalnog, neosobnog predznaka. To potvrđuje i odustajanje od manualnog rada, od bilo koje primisli na tradicionalno shvaćeni kreativni angažman, kao, i ne bez razloga ironijski naslov dijela izloženih radova (Multipli).

Uglavnom izvan domaćih umjetničkih centara, Iva se Patarčec sada već desetogodišnjim radom priključila onoj liniji europske i hrvatske umjetnosti koja je započela rezervom i nepovjerenjem u tradicionalne umjetničke discipline, poput primjerice slikarstva. Na toj se liniji isprva dokidala, a zatim ponovo uspostavljala i ispitivala mogućnost umjetničkog izražavanja. Opredjelivši se za tradiciju koja u domaćim okvirima beskompromisno započinje s Kniferom i Novim tendencijama, Iva Patarčec se u jakoj transgeneracijskoj konkurenciji (Vesna Kovačić, Vesna Pokas, Martina Kramer, Ivana Franke i drugi) ponovno nametnula kao umjetnica na koju se mora računati.