Marina Viculin NEKONZISTENTNOST VREMENA 1. nastajanje Odavno nam je jasno da nema univerzalnog alata za otčitavanje umjetničkog djela, da su teorije i pristupi velikih znalaca povijesti umjetnosti odlično opisivali ili objašnjavali radove jednog majstora, jednog vremena, jednog stila, ali su za neke druge kasnije ili istovremene bili potpuno neprimjenjivi. Za mnoge je radove potpuno nebitno kako su nastali, štoviše oni tragove svog uobličavanja brižljivo skrivaju, dok suprotnu krajnost čine oni koji postoje samo kao trag radnog procesa. Pokušavajući riječima dohvatiti radove Ive Patarčec postalo mi je jasno da se neću moći pomaknuti bez da dotaknem vrijeme nastajanja. 2. Iva Moramo zamisliti Ivu kako laganim, upornim, manje ili više jednoličnim grebenjem mjeri vrijeme. Jednolični pokret povlačenja je tišina. Praznina. Meditativna ispražnjenost, priklanjanje nebitnom. Trajanje je tada neizbježno, nema prečice. Ili možda i ima, ali i do nje treba stići. Glavna aktivnost je utišavanje, nehtijenje. Njegovanje protjecanja vremena. 3. vrijeme Iva će reći da je to zgušnjavanje praznine. Ja ću reći da je to rastvaranje kontinuiteta jednoličnog protjecanja vremena. Otkrivanje njegovog pravog karaktera. Vrijeme sliči loše spletenoj mreži s očicama sasvim različite veličine, s mjestima zgusnutim od krpanja i praznim od prodiranja. Grebenje, uplitanje žice, lijepljenje metalnih strugotina, stvaranje stotine malih besmislenih točkica lema je otvaranje, otkrivanje te stvarne bolne karakteristike vremena. Ivini poliptisi i harfe, njezine trube vjetrova i bunari želja napravljeni su od zgusnute praznine i nekonzistentnosti vremena, ali mogu inducirati svijest o doživljenom proticanju i njegovoj zanosnoj nepredvidljivosti. 4. bilježnik Zašto li je u svim oblicima opijenosti tako primaran gubitak kontrole nad proticanjem vremena? To je centralni utisak svakog pijanstva bilo ono ugodno ili neugodno. Vrijeme je izobličeno, zgusnuto i razvučeno. Zabilježeni odrazi vremena ovog puta nisu sentimentalne priče individualnog svijeta. Nisu plodovi zanosnih uzbuđenja. Ivini tragovi su “depersonalizirane bilješke“ profesionalnog bilježnika sa svom ozbilnošću odabranog poziva. Vrlo je stvaran taj usporen hipnotički bilježnički rad. Vrijeme je također mjereno i količinom energije potrebne za osvajanje vrlo plitkog prostora uleknutih reljefa kao i za uspostavljanje nestabilne prostornosti žičanih instalacija. Čini se da su privremeno otvoreni kanali, pred nama su energetske sklopke s vlastitim izvorom energije. Stvari se sjaje i gase po unutarnjoj nužnosti. REDUKCIJA …Već je crtanje oduzimanje… (Iva Patarčec) 5. oduzimanje Jasnije rečeno crtanje je oduzimanje kad se radi na ploči, a ne na papiru. To je oduzimanje grebenjem po lakiranoj površini, oduzimanje glatkoće sjajnoj plohi aluminija. Iva je odbacila sve nebitno da bi u jednoj fazi stigla do najjednostavnije ugrebene linije. Bilo joj je potrebno da mehanički proces nastanka rada bude uprošćen i vidljiv kako bi upućivao na nastajanje. Upućivao je na tijek, na trajanje jer kada su odstranjeni svi dodatni elementi vrijeme postaje čitljivo. 6. umnožavanje Nezaobilazno je umnožavanje. Ili je mnogo sitnih elemenata (jako jako puno) koje treba negdje nekako ujediniti, ili je mnogo žica koje treba napeti, ili je niz od čim, čim više malenih zasebnih različitih ploča. Iza svakog rada, ili možda je bolje reći unutar svakog rada je jedna velika “gruda“ proteklog vremena. Ta gruda se pretvara u lavinu a rad postaje sve jednostavniji. Besmisao vremena uloženog u ugrebavanje, uplitanje, uljepljivanje. Napor nije uložen zbog estetskog rezultata niti zbog konceptualnog objašnjavanja. Ivin rad ne ispituje osobine materijala i nije procesualan – postavili smo tezu da je on bilježeno eksponiranje, izlaganje utjecajima proteklog vremena. 7. entropija U jednom je periodu sve više vremena potrebno za sve tiše i sve manje vidljive intervencije. Ali sama redukcija je pojela vrijeme, tražila je trud i napor mnogo veći nego što će pročišćena struktura ikada pokazivati. Znamo da je ta entropija neizbježna a umjetnički je rad čak i zaziva. Jer ona dobro opisuje naš svijet, ona je jedna od dominantnih značajki svemira te je ovi izrezi iz površina neograničene ogromnosti, da bi bili smisleni i istiniti, moraju sadržavati. Entropija je njihov skriveni smisao. 8. poliptisi Odbacivanjem svega nebitnog Iva je prvo došla do jednodimenzionalne linije. Njezinim ponavljanjem u tkanju vremena rađa se vrlo vrlo polako dvodimenzionalna površina. Dakle linearni trag nam daruje utišavanje dobiveno monotonimponavljanjem i transparentnost utišane individualnosti. Linija je najčešće usporedno izvučena rukom bez ravnala te u tanahnim nepravilnostima vješte ruke zadržava natruhe osobnosti crtačice. Površine se umnožavaju, grupiraju i zbližavaju. Nastaju diptisi, triptisi, poliptisi. Sve do najbrojnijeg “megaptiha“ koji sadrži plus minus beskonačan broj različitih malih površina. Poliptih stvara polifonu kompoziciju. Ritmizirane su plohe različite ispunjenosti. Njihovo jukstaponiranje otkriva onaj spomenuti stvarni karakter vremena. Pokazuje odsječak nekonzistentnog različito zgusnutog vremena. 9. opredmetiti se (ili se ne opredmetiti) Pitanje otvorenosti tih kompozicija slično je kod Ive stalno prisutnom problemu reduciranja, zatajivanja, prikrivanja i “zataškavanja“ treće dimenzije. Da bi u potpunosti prešlo iz svijeta sna i ideja u svijet stvarnosti djelo mora postati predmet, učvrstiti se s tri dimenzije i odrediti granice prema prostoru koji ga okružuje. Zaokružiti se, zatvoriti. Iva želi tu granicu ostaviti trajno otvorenom (što je naravno potpuno nemoguće…) zato nam njezini radovi izgledaju kao da su zapeli negdje na granici između dva svijeta. Kao da stoje baš tu na tom prolazu i uz veliki i prikriveni napor dopuštaju djelićima nečega dvodimenzionalnog nematerijalnog da doplovi do nas… DVIJE DIMENZIJE …očito je da se sastoje od nečega i svaki je izrezak iz još veće količine nečega, komadić površine neodredive veličine – sigurno jako, jako velike. Svaki opstoji za sebe i ne znam jesu li međusobno povezani, ali mi možemo putovati kroz slojeve. Bez teškoća skakutati kroz naslage dvodimenzionalne tvari…(Iva Patarčec) 10. nedodirljivo Crtež je na ploči, dakle treća dimenzija je neizbježna. Ali svedena na minimum ona ukazuje na površinu. Ploče su tanke, lagane i glatke. Kao da su time reducirane u svojoj materijalnosti, kao da ukazuju na svoju ulogu bezličnih bestežinskih nosača svjetlosnog uzorka. Dvodimenzionalnost implicira nedodirljivost, udaljenost, ono u što se ne može prodrijeti. Mi pripadamo trodimenzionalnom svijetu i na dvodimenzionalnost može pretendirati samo artefakt. Ovi se radovi pozivaju na činjenicu da je slika artefakt, proizvod misli ili duha i u srži ona je dvodimenzionalna. Naravno da u trenutku realizacije rad poprima treću dimenziju koju Iva svjesno neutralizira. To čini da bi naglasila njegovu pripadnost svijetu slika te da bi ga zaštitila od “koristoljubivih“ pogleda. Zato će i njezine instalacije sličiti na oprostorene slike. Nematerijalne, labilne poput ugrebenih struktura na pločama, ovisne o tanahnim uvjetima svjetla, okoliša, mjesta i položaja promatrača. NEMOGUĆNOST POSJEDOVANJA 11. nestabilno postojanje Gotovo sve što Iva radi je imaterijalno ili bolje rečeno tome teži. Predmeti su naizgled bez težine. Boje su srebrna, eventualno zlatna, koja zbog odbljesaka izgleda poput same svjetlosti i crna koja je više mrak nego materija. Gravirane ploče složene u poliptihe na bjelini zida se dematerijaliziraju u otvore. Svijetle i tamne rupe vibriraju čudnim perspektivama. Pred očima promatrača one se gase i pale ovisno o kutu svjetlosti, ovisno o promjeni točke pogleda. Ponekad se mijenjaju sasvim neočekivano, sasvim bezrazložno, naizgled ničim izazvani…Nesagledivi su i hiroviti. Zatim kreću Harfe, Bunari želja i Trube vjetrova. Instalacije koje predstavljaju stvarni iskorak u prostor, objekti koji ipak ne lebde. No Harfe se brzo rastvaraju u neke nemoguće instrumente čije su žice razvedene i napete u praznini samog prostora i nemoguće ih je uzeti u ruku. Bunari kao i nestvarnost prozračnih kockica u koje su pohranjene želje lebde u prostoru. A o Trubama vjetrova da i ne govorimo. 12. svakodnevni posjednik Svakodnevni posjednik neće biti zadovoljan s Ivinom umjetninom. Kada je skine sa zida i pokuša odnijeti u svoju kućnu zbirku ona će mu se u rukama otopiti. Nestat će sadržaja, u rukama će mu ostati komad ogrebenog lima i hrpa žice s neurednim čavlićima. Osjetit će se prevarenim. Varka je naravno istinita, ali i željena. Ona nije uvreda kao što će to svakodnevni posjednik misliti, ona je osobina tog rada koji odbija da se opredmeti koji odbija da postane objekt (objet d’art). Nije to iz prezira prema privatnom vlasništvu ili neke slične socijalno-filozofske svijesti, nego samo zato jer nastaje kao zgušnjavanje onog nečega i tu svoju osobinu neumitno zadržava do kraja. Jasno, svakog uznemirava posjedovanje nečega što se nije potpuno materijaliziralo. BRBLJIVICE 13. pulsiranje Ograničen je broj materijala, boje u stvari i nema, postoji prozirnost, odbljesak, nevidljivi i teško sagledivi dijelovi, ravne i zaobljene ugrebene linije te isto tako ravne i zaobljene žice kao njihov prostorni pandan. Likovni su elementi krajnje škrti, pročišćen je i način njihova korištenja, a plod je šuma zvukova. Žagor ideja, likovna pripovijest s mnogo likova. Možda se to namnožilo u odbljescima, u zgušnjavanju linija i ukrštanju žica. Ili pak kroz vibriranje gusto-prazno, blizu-daleko, svjetlo na tamnom i tamno na svjetlom. Ne znam zašto, ali to zgusnuto ništavilo pulsira. Kao zatvorena bića u kristalu, kao neispričani doživljaji na licima nekih ljudi među usporednim urezima Ivinih ploča, među očicama žičanih čarapa (Trube vjetrova) zapreteno je mnogo oblikovanih i neoblikovanih misli koje su lebdjele u vremenu njihova zaplitanja ili grebenja. I to je vidljivo. Ne znamo kako ni zašto ali su te linije i te žice zabilježile mnoge priče. Kao što neki oblici govore samo o sebi i veliko ih je umijeće takvima napraviti tako Ivine naizgled jednostavne strukture mogu strašno puno pričati. Ponekad zašute, ali većinom ne prestaju brbljati… 25.11.1997. Kapetani, 4 x (90 x 100 cm), gravirani aluminij, 1994.Kapetani, 4 x (90 x 100 cm), gravirani aluminij, 1994.Kapetani, 4 x (90 x 100 cm), gravirani aluminij, 1994.Kapetani, 4 x (90 x 100 cm), gravirani aluminij, staklo, 1994. Tekst u katalogu izložbe „Iva Patarčec – Hial – Površine neograničene ogromnosti – Superfici d’illimitata immensità“, MGC Klovićevi dvori – Gradec, Zagreb, 1998., str. 7-16 KARTE SNOVI ZNAMENOVI Andrea Balzola Bilo je mračno u šumi cvrčaka. Tišina! Zaurla tišina i sve se smiri. Pokuca na metalna vrata, i nitko ne otvori. Zagleda se u njih izbliza osvjetlivši ih bakljom. Vidje, radilo se o karti znamenja. Dodirnu razbacane kaplje rastaljenog metala iz kojih je izviralo bezbroj tankih brazdi. Započe ih prstima slijediti. I dok je putovao vršcima prstiju, oči mu se same sklopiše. Usnuo je. Sanjao je metalna vrata. U snu je shvatio da je to bila karta snova. Rastvorivši dlanove vidio je u njima kocke, u svakoj kocki šest si želja, u svakoj želji šest si strahova, u svakom strahu šest si sumnji, u svakoj sumnji šest si sudbina, u svakoj sudbini šest si kocaka… Baci prvu kocku; dobio je četvorku i zazvučale su strune začudne harfe. Baci drugu kocku; dobio je šesticu i zaječali su vjetrovi začudnih trublji, toliko raznih vjetrova koliko je strana svijeta i ventila na trublji. Naglas je brojao do deset, zakoraknuvši uz svaki broj, u smjeru izvora zvuka. Kod desetog koraka ništa mu više nije dopiralo do ušiju, a stopala mu zastadoše pred drevnim licem velike kornjače, nepomične, fluorescentnog oklopa koji se prelijevao u koliko hoćeš miliona nijansi zelene boje. Kornjača je podigla, napokon, nakon neizmjerno dugog vremena, prema njemu svoj praiskonski pogled, te se isto tako sporo okrenula oko sebe i krenula; slijedio ju je, naslijepo. Tragovi njezinih velikih noktiju od žada urezivali su se u kožu zemlje poput klinastog pisma te se malo pomalo zemlja pretvori u kamen, pa u metal, kristal, napokon u vodu po kojoj kornjača vješto zapliva. Nije postojalo visoko i nisko, nikakva horizonta na vidiku. Nije bio dan ni noć, jer se nije naziralo ni sunca ni mjeseca. Nije bilo hladno ni toplo, jer nema u snovima temperature. Plivali su dok se voda nije isušila, od nje ostale samo rijetke kaplje na njihovim tijelima. Sad ih je prigrlila pustinja bez kraja. Ponovo se začuo vjetar, oštar i zviždav. I reče on kornjači: – A sada dosta, umoran sam. Neću više slijediti tvoj besciljni hod. Možda uopće ne znaš kud ideš, možda samo tako naprosto hodaš. Ostat ću ovdje nasred pustinje, zatvorenih očiju, sve dok ne budem sanjao metalna vrata kroz koja sam ušao i kroz koja sad želim izaći. A kornjača, kao da nije čula, proslijedila je bez kolebanja svojim putem; promatrao ju je kako postaje sve manja i manja, da bi na kraju nestala u daljini. Ostao je sam, zatvorio je oči. Malo pomalo počeo je osjećati da njegovi prsti dodiruju tanke brazde koje su orale hladan metal. Kad je u to bio potpuno siguran, otvorio je oči i našao se pred metalnim vratima, pred onom kartom znamenja koja je uobličila njegov san ili koju je njegov san uobličio. Tako više nije znao gdje se nalazi, u snu ili izvan sna? Ispred ili iza metalnih vrata? Pomisli da su karte stvorene kako bi se izgubili, i da poput kornjače, oni koji nekud idu ne znaju kuda. Pomisli onda da to što je upravo mislio zapravo nema smisla, a nije ni važno. Jer su u njegovom jeziku riječi izgubiti se i pronaći se bile sinonimi. Pa stade kucati na metalna vrata. 11. 1997. Karta neba, 45 x 140 cm, gravirani aluminij, lem, 1997.Karta neba, detalj, 45 x 140 cm, gravirani aluminij, lem, 1997. Cvrčci, 45 x 140 cm, strugotine, aluminij, 1997.Cvrčci, 45 x 140 cm, strugotine, aluminij, 1997.Cvrčci, detalj, 45 x 140 cm, strugotine, aluminij, 1997.Cvrčci, detalj, 45 x 140 cm, strugotine, aluminij, 1997. Harfa vjetra, 50 x 180 x 13 cm, lakirano drvo, gravirani aluminij, plexiglas, žica, čavli, 1995.Harfa vjetra, detalj, 50 x 180 x 13 cm, lakirano drvo, gravirani aluminij, plexiglas, žica, čavli, 1995.Druga harfa vjetra, 40 x 185 x 9 cm, gravirani aluminij, plexiglas, žica čavli, 1995.Druga harfa vjetra, detalj, 40 x 185 x 9 cm, gravirani aluminij, plexiglas, žica čavli, 1995. Mala harfa, 70 x 180 cm, aluminij, žica, gipsane kapljice, kamen, čavli, 1996.Mala harfa, detalj, 70 x 180 cm, aluminij, žica, gipsane kapljice, kamen, čavli, 1996.Harfa štap, detalj, 70 x 230 x 30 cm, lakirano drvo, žica, čavli, 1996.Harfa štap, detalj, 70 x 230 x 30 cm, lakirano drvo, žica, čavli, 1996.Harfa štap, detalj, 70 x 230 x 30 cm, lakirano drvo, žica, čavli, 1996.Truba vjetrova, detalj, 80 x 80 x 300 cm, žica, kolutovi, 1997.Kosa harfa, 60 x 120 x 24 cm, gravirani aluminij, žica, čavli, 1996.Harfa, instalacija u prostoru, čelični profili, žica, 1998. Izložba Hial, MGC Gradec, 1998.Izložba Hial, MGC Gradec, 1998.Izložba Hial, MGC Gradec, 1998.Izložba Hial, MGC Gradec, 1998.Izložba Hial, MGC Gradec, 1998.Izložba Hial, MGC Gradec, 1998.Izložba Hial, MGC Gradec, 1998.Izložba Hial, MGC Gradec, 1998.Izložba Hial, MGC Gradec, 1998. Tekst u katalogu izložbe „Iva Patarčec – Hial – Površine neograničene ogromnosti – Superfici d’illimitata immensità“, MGC Klovićevi dvori – Gradec, Zagreb, 1998., str. 21-22
